dahr

Kao mehr za vječnu sreću, evo ovaj ti život nudim Bože. "Samo ako ćeš Mi se pokoriti, može."

05.05.2020.

Logika suza (osvrt na 42-43 ajet sure An’am)

Mnogima se nameće pitanje zašto pitanje suza i pitanje plača ima toliki značaj u našoj vjeri i u našem učenju. Jasno je da nije svaki plač pohvalan i nije svaka suza vrijedna. Često vidimo da djeca plaču radi nekih gluposti, a nerijetko i odrasli. Ali kada se razmotri pitanje iskrenih i čistih suza vidi se da one imaju jako veliku vrijednost, do te mejre da se kaže da onog trenutka kada se čovjek osjeti toliko poniznim pred Gospodarom da i iz njegovih očiju poteku suze taj trenutak je trenutak uslišenja dove! Imam Reza, a.s. kaže: “Okreni se prema Allahu cijelim srcem.” Koliko je čovjekovo veliko i prostrano možemo vidjeti iz predaje kada je Musa, a.s. upitao Gospodara: “Gdje je Tvoje mjesto?” Gospodar je odgovorio: “Ja nemam mjesto.” Božiji položaj je uzvišeniji od toga da bi bio obuhvaćen mjestom. Musa, a.s. je odgovorio: “Znam da nemaš, ali ako ja hoću da Te zamislim negdje gdje Te mogu zamisliti?” U tom časnom hadisu Gospodar kaže: “Ne obuhvata me Moja Zemlja ni Moje nebo, ali me obuhvata srce vjernika.” Mi znamo koliko je nebo prostrano. Kakvo se onda prostranstvo krije u našim grudima?! Naše biće je jako obimno i prostrano. Cijeli ovaj svijet može stati u jedan kutak našeg srca. Srce je Allahov Arš (prijestolje). To nije mala stvar. Oni koji nemaju povezanost sa suzama ne znaju koliko je srce veliko i važno. Koliko je skrivenih i međusobno isprepletenih slojeva skriveno u srcu! Ako neko shvati dubinu i veličinu srca shvatit će zašto se toliko potencira pitanje suza. Ako neko iz dubine svoga srca bude razgovarao sa Gospodarom sigurno će mu poteći suze koje izviru iz dubine srca, suze koje su čiste i izuzetno vrijedne. Ukazat ćemo na jednu važnu stvar i ako to shvatimo i mi ćemo poput Božijih evlija i dobrih robova voditi brigu i paziti da nam ne bi, ne daj Bože, presušilo vrelo suza. Imam Sadik, a.s. kaže: “Vjernik ima znakove, a jedan od tih znakova je da je njegov plač poput plača majke koja je izgubila dijete.” Majka ima posebnu vezu sa svojim djetetom i ta veza je usađena u dubini duše. Zato su te suze tako bolne. Mi moramo dati značaj suzama koje se izlijevaju iz dubine naših srca. Zašto je taj trenutak, po riječima Imama Reze, trenutak prihvatanja dove? Svi mi znamo da je jedna od osobina koja postoji u dubini naših duša oholost -kibur. Posebno trebamo viditi računa da se ova osobina ne raširi i ne razvije u našim srcima. Koliko trebamo paziti? Pet dnevnih namaza je propisano upravo zbog toga. Nije nam naređeno da klanjamo jedanput, dvaput ili triput već pet puta i to ne nekolika dana u sedmici već svaki dan! Hazreti Zehra, s.a. kaže da je filozofija namaza istjeravanje oholost iz srca. Šta je ta oholost i šta radi u našim srcima da se ne može uništiti sa jednom sedždom ili jednim rukuom? Oholost poput korova stalno raste i izvlači svoje nove mladice. Ako u srcu bude oholosti čovjek neće moći plakati. Sigurno smo čuli hadis koji kaže da je Bog kod slomljenih srca. Kakvo je to slomljeno srce ili šta se to u srcu slomilo? To "lomljenje" ili "slamanje" se odnosi na oholost. Nju treba slomiti. Lomi se egoizam, gordost i čovjekova umišljenost da je veliki. Kada se oholost slomi na dnu srca i u dubini duše, čovjek počinje da plače. Zašto nam se preporučuje da Kur'an učimo tužnim glasom? Sam Kur'an kaže: "Da Mi ovaj Kur'an brdu nekom objavimo, ti bi vidio kako je ono skrušenošću ispunjeno, i kako bi se pred strahom od Allaha raspalo! A to su primjeri, ljudima ih navodimo Mi -da bi oni razmislili!" (Hašr, 21) Znači, ako se Kur'an unese i ako uđe u naša srca on će slomiti našu oholost. Planina oholosti će se raspasti, a kad se raspadne provret će bistra vrela suza. Svaki put kada vidimo da nam suze ne mogu poteći vjerovatno se u nama stvrdnuo kamen oholosti. Kada plačemo trebamo provjeriti motiv suza. Vrijedne su one suze koje se izliju zbog slamanja oholosti. Suze mogu da poteku zbog nekih banalnih i površnih razloga. Suze su poput zlata imaju svoj karat. Oni koji tokom dana ne učine ni jedan čin protkan ohološću njihova srca postaju mehka. Slomljeno srce Allah uzima. Ne može se tvrditi da ko god ne zaplače sigurno je ohol, ali su se Božije evlije plašile suhih očiju upravo zbog oholosti. Isto tako oni koji plaču trebaju vagati karat svojih suza, da li plaču zbog nekih površnih razloga ili imaju dublje razloge za to. Ako svoju oholost ne slomijemo spoznajom, ako je ne slomijemo pažnjom prema Gospodaru svjetova, Njegovoj milostivosti NAŠA OHOLOST ĆE SE SLOMITI PUTEM NEDAĆA. Bogu je toliko važna naša poniznost i skrušenost da On u Kur'anu kaže: “I prije tebe Mi smo narodima poslanike slali, i siromaštvom ih i bolešću kažnjavali, ne bi li ponizni postali. A trebalo je da ponizni budu kad im dođe Naša kazna! Ali, srca njihova tad bi otvrdnula, a šejtan bi im ono što radiše lijepim prikazao.” (An’am, 42-43) Ako želimo da izbjegnemo nedaće okrenimo se poniznosti pred Božijim vratima pa ćemo vidjeti kakva će vrela provreti iz naših srca. Ne zaboravimo da slamanje oholosti nije lahak posao, ne uspjeva se iz prvog ili drugog pokušaja. Namaz sa tom veličinom koji je toliko naglašen je propisan da uništi oholost.

04.05.2020.

Uputa u Kur'anu (četvrti dio)

Mi znamo koliko je čovjek u pogledu tijela kompleksno biće. Kada nam doktor propiše lijek mi nećemo reći: prije nego ga počnem uzimati želim saznati kako će djelovati na moj organizam. Nećemo to reći zato što vjerujemo da doktor zna nešto što mi ne znamo. To je zbog kompleksnosti čovjekovog tijela. Razmislimo sada koliko je čovjekova duša kompleksna, mnogo kompleksnija od tijela. Ko od nas može tvrditi da zna šta su njegove boli i koji su njegovi problemi koje ima u duši. Mi ne možemo ni po pitanju naših tjelesnih bolesti shvatiti šta nam je tačno u pitanju i kakav problem ili kakvu bolest imamo pa nas npr. boli glava. Zar možemo shvatiti bolesti duše?! Kada mi ne možemo da shvatimo svoju bol kako možemo da shvatimo i nađemo svoj lijek?! Po riječima Uzvišenog Gospodara Kur’an je lijek i milost za nas. Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast. (Isra 82) Kur’ansko je, dakle, lijek a njegovo naistaknutije svojstvo je svojstvo upućivanja. Upućen čovjek je udaljen od bolesti. Mi ne trebamo gledati šta će Kur’an raditi sa našom dušom. Trebamo znati da je naša duša upoznata sa Kur’anom. Moi trebamo učiti Kur’an i izlagati svoje duše Kur’anskim ajetima, a sam Kur’an zna kako će izgraditi naše duše. Kur’an će sigurno uraditi svoj posao. Neki ljudi kada im doktor propiše lijek bezpogovorno ga uzimaju iako nisu obaviješteni o uticaju tog lijeka, ali kada dođu do Kur’ana onda kažu: “Ja moram znati kako on djeluje, kakve tragove ostavlja na moju dušu.” Mi se trebamo potčiniti i predati Kur’anu. Kada učimo njegove ajete ti ajeti djeluju na nas i ostavljaju trag u našim dušama, ali mi ne znamo tačno kako. Ti tragovi se ne mogu tako jasno vidjeti. Ipak mi trebamo učiti jer znamo da Kur’an liječi bolesti duše. Kur’an na nas ostavlja više traga nego što mi razumijemo. Kur’an nas upućuje, čak i da ne znamo kako on to radi. Ako osjetimo “okus” upute koju nam samo Kur’an može ponuditi bit ćemo neizmjerno zahvalni Gospodaru što nam je spustio toliko ajeta. Žalit ćemo što ih nema više. Nemojmo nikada osjećati zamor od učenja Kur’ana. Kur’anski ajeti su jedini lijek za naša umorna i tužna srca. Smireno sjedimo i po preporuci Imama Alija nemojmo žuriti da završimo suru. U više navrata tokom dana iščitavajmo ajete da bi osjetili njihovu slast. Uputa je jako suptino pitanje i glavno sredstvo upute je Kur’an. Mi učenjem i iščitavanjem uspostavljamo vezu sa njim. Dozvolimo mu da čini ono što on može da učini sa našim srcima. Potrudimo se da shvatimo koliko mi možemo shvatiti, a ono što ne shvatitimo neće biti upropašteno već će i ti ajeti ostaviti svoj trag. Trebamo znati da nismo dovoljno shvatili čak i one ajete za koje mislimo da smo ih shvatili, jer Kur’an ima dubine. Bitno je da vjerujemo da Kur’an može učiniti mnogo toga sa našim srcima.

04.05.2020.

Čime se možemo odužiti Poslaniku, s.a.v.a. za njegov trud? (osvrt na 23. ajet sure Šura)

Na ovaj način Allah šalje radosne vijesti robovima Svojim, onima koji su vjerovali i dobra djela činili. Reci: “Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema bližnjima.” A umnogostručićemo nagradu onome ko učini dobro djelo, jer Allah, zaista, mnogo prašta i blagodaran je. (Šura, 23). Dvadeset treći ajet sure Šura je poznat kao ajet mavaddet. U tom ajetu se kriju nekolike važne stvari: Kao naknada za Poslanikov, s.a.v.a. trud od nas se traži da volimo njegovu porodicu, njegov čisti Ehli bejt. Ovdje se koristi izraz mavaddet, a ne muhabbet, a to je poseban oblik ljubavi koji se mora pokazati i ne može se skrivati u srcu. Prije ovog dijela ajeta koji je predmetom rasprave kao i poslije njega govori se o dobrim djelima. Time se želi reći da je ljubav prema Poslanikovoj porodici jedan od najočitijih primjera vjerovanja i dobrog djela. Traženje naknade od strane Poslanika, s.a.v.a. je "teško" za samog Poslanika te se stoga u ajetu Allah obraća Poslaniku riječima ili naredbom: reci! Na kraju ajeta Uzvišeni kaže: Allah je Gafur (Onaj Koji pokriva grijehe) i Šakur (Onaj Koji se zahvaljuje), a to znači da je ljubav prema Ehli bejtu razlog spuštanja oprosta (Onaj Koji pokriva grijehe) i razlog da se Allah zahvali robovima (Onaj Koji se zahvaljuje). U ajetu prije citiranog ajeta govori se o nagradama dobročinitelja. »...a oni koji su vjerovali i dobra djela činili biće u divnim džennetskim baščama, sve što zažele imaće u Gospodara svoga; biće to blagodat velika.« Nagrada za dobročinitelje su džennetske bašče i stizanje do svega što su željeli. U ovom ajetu se govori o nagradi za onoga ko je svojim trudom uputio stotine miliona ljudi i doveo ih do tih nagrada, a to nije niko drugi do naš Pejgamber. Ako se trebamo zahvaliti za jednu običnu hediju, kada nam npr. neko uruči cvijet, kakvu će zahvalu trebati iskazati onome ko je spasio i izbavio cijelo čovječanstvo. Ljudi se takvom čovjeku ne mogu odužiti i ne mogu ga materijalnim darovima nagraditi. Ako se obratimo Kur'anu vidimo da su svi poslanici govorili da oni ne traže nikakvu nagradu za svoj trud. Njihova nagrada je kod Allaha. Oni ne žele materijalnu nagradu, ali svakako da žele duhovnu nagradu u vidu pokornosti jer je to izraz zahvalnosti i cijenjena njihovog truda. Ta nagrada ili zahvala za poslanstvo se vraća opet nama samima. To je kao kada učitelj kaže učeniku: Ja od tebe ne tražim ništa, samo da učiš. Upravo se to želi reći navedenim ajetom.Gjeći i skazujući ljubav prema Poslanikovoj porodici mi smo se "uhvatili" za uže upute. sve koristi će se nama vratiti. Ljubav prema Poslaniku i Njegovoj porodici, Ehli Bejtu, je jedna čovjekova potreba, zapravo najvažnija potreba u međuljudskim odnosima. Ne može se mjesto koje je predviđeno za ovu potrebu ispuniti nekom drugom ljubavlju. Ako njihovo mjesto u svom srcu ustupimo nekome drugom uzurpirat ćemo njihovo mjesto i njegov položaj u svom srcu i nikada bez njih nećemo dovoljno i u potpunosti uživati u svom životu.

03.05.2020.

Uputa u Kur'anu (treći dio)

Da li Bog može na ovom svijetu na neki drugi način, osim uputom, iskazati Svoju ljubav prema Svome robu? Mnogi za mjerilo Božije ljubavi i pažnje uzimaju opskrbu. Istina je da je pitanje opskrbe vid ljubavi i pažnje ukazane robu, ali moramo biti duboko svjesni činjenice da je pitanje opskrbe pod direktnim uticajem upute, ovisno je o uputi i ima za cilj uputu. Ako je Gospodar nekome uskraćuje to je opet zbog upute. Sve što se budemo više upoznavali sa pojmom upute svoje grijehe ćemo vidjeti težim zato što putem grijeha odbijamo Njegovu uputu. Uputa je praćena posebnom Božijom pažnjom i jako je ružno da čovjek odbije tu ljubaznost ili da bude nemaran prema njoj. Zanimljivo je da je On neumoran i svaki put kada mi odbijemo On iznova počinje da nas pazi i priziva Sebi. Ovo je Božiji govor i poruka Njegovim robovima koja vrijedi za sva vremena: "Zar oni ne znaju da Allah kome hoće opskrbu u izobilju daje i da je uskraćuje. Zbilja su u tome znaci za ljude koji vjeruju. Ti reci: "O robovi moji koji ste pretjerivali prema sebi, pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! Allah zbilja sve grijehe prašta!" On grijehe prašta i samilostan je! (Zumer, 52-53) U predajama stoji da kada je spušten ovaj ajet šejtan se toliko rasrdio da je vrisnuo i rekao: “Objavom ovog ajeta ja sam doveden u bezizlaznu situaciju i pao sam u očaj, jer sve što uradim da zavedem roba i uspijem ga nagovoriti na grijeh Bog će mu opet oprostiti i uništiti moj trud.” U ovom ajetu se mogu zapaziti neki jako suptilni detalji: 1. Izraz “O robovi moji” pokazuje vrhunac ljubaznosti Gospodara prema onome ko se udaljio od Njega putem nepokornosti. 2. Rečenica “pred Allahovom samilošću nemojte očajavati” budi takvu nadu i unosi takvu vedrinu u dušu roba da se u trenu povećava ljubav prema Gospodaru. 3. Rečenica: “zaista Allah oprašta sve grijehe” daje obećanje robu da će doći do onoga što je zapravo želja svakog iskrenog roba – oprost. 4. Naglasak koji se daje kroz riječ “sve” ukazuje na ogromnu milost Božiju koja obuhvata sve naše posrtaje, grijehe i slabosti, a ne samo one koji su nama u datom momentu na pameti. 5. Ajet završava sa dva istaknuta Božija svojstva (Gafurun Rahim - On grijehe prašta i samilostan je!). To je zapravo Božiji pečat i potpis za data obećanja. Znači, sva ta milost se izlijeva na roba od strane Onoga ko je Sam takav da mnogo prašta i Milostiv je. 6. Zanimljivo je da se glagol koristi u prezentu - Allah zbilja sve grijehe prašta. Kada činimo istigfar kajemo se zato što se nismo na pravilan način postavili po pitanju upute, odbacili smo je.

03.05.2020.

Do čega nas dovodi post?

Jedan vid ljepote Kur'ana ogleda se u tome da on sam sebe tumači. Mnogo je primjera lijepog tumačenja jednog ajeta putem drugog ajeta. Znači, spojem dva ajeta dobivamo novo značenje. Navest ćemo primjer za post da bismo shvatili tu ljepotu: “O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas da biste BOGOBOJAZNI bili.” (Bekare, 183) Spojimo ovaj ajet sa 123. ajetom sure Ali Imran gdje Uzvišeni kaže: “Pa budite bogobojazni da biste ZAHVALNI bili.” (Ali Imran, 123) Dakle, post nas u konačnici vodi ka zahvalnosti. Ali tu nije kraj. U suri Ibrahim Uzvišeni kaže šta će biti ako budemo zahvalni. …i kad je Gospodar vaš objavio: “Ako budete zahvalni, JA ĆU VAM, ZACIJELO, JOŠ VIŠE DATI; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (Ibrahim, 7) Navest ćemo još jedan primjer tumačenja ovog ajeta o POSTU sa drugim kur’anskim ajetom,13. ajetom sure Hudžurat, da vidimo do čega nas dovodi post. OD VAS JE KOD ALLAHA NAJPLEMENITIJI ONAJ KO JE NAJBOGOBOJAZNIJI. (Hudžurat, 13) ZNAČI ŠTO STEKNEMO VIŠE TAKVALUKA, ŠTO BUDEMO BOGOBOJAZNIJI BIT ĆEMO PLEMENITIJI KOD ALLAHA!

02.05.2020.

Uputa u Kur'anu (drugi dio)

Uputiti nekoga na neki put nije isto kao i gurnuti nekoga na taj put. Mnogi ljudi očekuju da ih Bog gurne na put sreće, ali On to neće uraditi. Uputiti nije isto što i glasno vikati na nekog. Neki očekuju da Bog vikne na njih, ali On to neće uraditi. Bog Svoje robove upućuje lagano i blago na put sreće i spasa. Kada se govori o pojmu upute treba naglasiti da u tom pojmu nema prostora za viku i galamu. Kur’an je knjiga upute, a uputa je jedna vrsta blagog i laganog podstreka. U časnom Kur’anu uputa je prva dova i prvo traženje koje rob upućuje Gospodaru: uputi nas na Pravi put. Koliko puta dnevno od Boga tražimo da nas uputi, a koliko puta smo svjesni toga? Ova rečenica “ihdina ssirate-l-musteqim” (uputi nas na Pravi put) je puno suptilnija od toga da kažemo: Bože uzmi me za ruku. To je jedina vadžib dova. Odavde vidimo koliko je ovaj pojam važan u Kur’anu. Ako čovjek shvati značenje ovih riječi shvatit će da je to uslišena dova, jer Bog nam nikada neće narediti da tražimo nešto što On neće dati. Ako pogledamo način na koji Bog upućuje robove uvidjet ćemo da se Bog obavezao da će uslišiti ovu dovu. Kada je Faraon upitao Musaa, a.s.: "A ko je, o Musa, Gospodar vas dvojice?" On je odgovorio: "Gospodar naš je Onaj Koji je sve Svome stvorenju podario i potom ga uputio!" (Ta-ha, 50) Dakle, prvo pitanje je pitanje stvaranja, a odmah nakon toga pitanje upute. Svakako postoji opća i posebna uputa, ali obje su u Kur’anu obuhvaćene tim pojmom. Najvažnije svojstvo koje se ponavlja za Kur'an je uputa. “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana Upute za ljude.” (Bekare 185) Najčešće je to svojstvo “prelijepljeno” za Kur’an. Zaista Kur'an ovaj upućuje na najispravniji Put. (Isra’, 9)

02.05.2020.

Šta očekujemo od ramazana?

Svi mi želimo postati dobri. U tom smislu mi možemo imati tri pristupa. Prvi pristup je da pazimo da ne stradamo, da ne propadnemo, da izbjegnemo štete ili opasnosti koje nam prijete. Jednostavno rečeno, da ne idemo u minus. Drugi pristup je da čuvamo sebe, da čuvamo ono što imamo, da čuvamo ono dobro koje smo stekli, da smo na pozitivnoj nuli. Treći pristup je da posjedujemo brigu i nesmirenost kako da uvećamo ta dobra, kako da napredujemo, da budemo u plusu. Ova tri pristupa možemo primijeniti na polju ekonomije ili na polju sporta, npr. fudbala. Ponekad neki tim ima za cilj samo da ne izgubi utakmicu, da ne primi gol. Nekada neki tim ide samo da očuva rezultat. Njemu je dovoljan izjednačen rezultat. Neki tim ide da da gol. Želi da dobije utakmicu. Na polju ekonomije je isto. Nekada se neki trude samo da se oslobode siromaštva. Neki se trude da očuvaju ono što imaju, a neki se trude da uvećaju. Iako su to tri različita pristupa, ipak se može sve to iz jednog ugla gledano svrstati pod jedan pristup, jer i oni što se trude da ne propadnu vole da im se uveća imetak, samo što oni nemaju dovoljno veliku ambiciju za to. U rivajetima se kaže da ne trebamo samo čuvati pare već ih trebamo uvećati. Pare i bogatstvo koje je pokuđeno jeste ono koje se troši samo i isključivo na sebe. Mnogi ljudi vole da napreduju, ali nemaju ambiciju. Sva njihova pažnja je usmjerena na to da im ne propadne ono što imaju. Oni su ozbiljni u svom zalaganju da očuvaju ono što imaju. Za šehide ne možemo reći da su htjeli samo da se izbave iz džehennema iIi da samo sačuvaju sebe. Zaista se može reći da su letjeli visoko. Htjeli su da dođu do visokih položaja. Žrtvovali su se za druge. Svaki od ovih pristupa proizvodi određena stanja u čovjeku. Zato je najbolji onaj pristup koji proizvodi najljepša stanja. Ako neko uđe u mjesec ramazan sa prva dva pristupa neće se okoristiti ramazanom. Neće se desiti promjena u njegovom ponašanju. Takav čovjek će reći: “Moje spavanje i moj san u ramazanu je ibadet. Šta mi treba više! Ja ću spavati i meni dosta. Bit ću zadovoljan. Jedan ajet proučen u mjesecu ramazanu je kao cijeli Kur’an mimo ramazana. Ja ću proučiti jedan ajet i bit ću zadovoljan. Kad dođu noći kadra otići ću na predavanje jer je ta noć vrijedna koliko hiljadu mjeseci. Posljednju noć u ramazanu Gospodar će oprostiti grijehe svima, pa i meni. Iskoristit ću tu noć.” Takvi ljudi koji se okorištavaju minimalnim koristima vjerovatno neće učiti dove. Oni u sebi razmišljaju kako nisu učinili nikakav grijeh ako ne odu na dovu ili je ne budu učili. Ona osoba koja čuva ono što posjeduje pravi male promjene u mjesecu ramazanu, ali i to je minimalno. Takva osoba će ići na skupove gdje se uče dove. To će doživjeti kao svoju dužnost. Proučit će i hatmu Kur’ana i ona će u sebi misliti ovako: “Moj život u ramazanu se mora po nečemu razlikovati od života mimo ramazana. Ja želim da budem među dobrima.” Kod ovakvog čovjeka su primjetne promjene, ali on je i dalje jako miran i on ne teži nečemu uzvišenom, nema visoku ambiciju koja ga tjera na kretanje. Dolazimo do treće skupine koja želi da se maksimalno okoristi ramazanom: Kakvo je stanje onoga ko ima namjeru da se uzdigne na uzvišene stepene? Takva osoba želi da pobjegne iz ovog stanja u kojem se nalazi. Osjeća jaku odbojnost od tog stanja kojim nije zadovoljna. Silno želi da dođe na neko bolje “mjesto”. Ne želi da ostane tu gdje se nalazi. Ona u sebi ovako razmišlja: “Jedan ajet proučen u ramazanu ima sevapa koliko cijeli Kur’an mimo ramazana! E sad ću ja učiti koliko god mogu.” Kada pomisli na vrijednost učenja dove i upozna se sa sadržajima ramazanskih dova u njemu se budi neko drugo stanje. Trideset dana se prepušta tom stanju. Za koga je ramazan dobrodošao i kome je od koristi? Svima, ali najviše ovoj trećoj skupini. Kada kažemo da neko djelo ima puno sevapa to će biti od koristi onima koji žele više, koji nastoje da uberu što veću korist, a ne onima koji se zadovoljavaju minimalnom koristi ili se čuvaju da ne propadnu. Možda je jedna od najvećih nepravdi koja je nanešena vjeri upravo ta da kažemo da je vjera došla da čovjeka spasi od propasti. To je jasno, ali to nije glavni cilj vjere.

01.05.2020.

Uputa u Kur'anu (prvi dio)

Uputa (hidajet) je jedan izuzetno važan kur'anski pojam sa kojim smo mi manje-više upoznati zbog česte upotrebe tog pojma, ali nismo u dovoljnoj mjeri upoznati sa značenjem tog pojma. Ovaj pojam se u ajetima ponavlja 268 puta i zato zaslužuje da se bolje upoznamo sa njim. Kur’anski pojmovi imaju svoju težinu i mi ne možemo pored tih izraza koje Allah koristi i stavlja naglasak na njih ih olahko proći. Treba žaliti nad činjenicom da smo mi ovaj pojam ostavili tako usamljenim. Ako su u Kur’anu upotrebljeni najbolji izrazi za najbolja značenja mi nemamo potrebe namjesto njih koristiti druge izraze koji ili nisu korišteni u vjeri ili su vrlo malo korišteni. Jedan od pojmova koji se koristi umjesto pojma upute (hidajet) je odgoj (tarbijet). Zašto se u časnim Kur’anu ne koristi riječ odgoj, a koristi riječ uputa? U rivajetima se također malo kosristi riječ odgoj i obično se odnosi na odnos majke i malog djeteta. Dojenče nema svoju volju i ne kreće se na osnovu obaviještenosti, već je majka ta koja određuje kako će se ono kretati. Riječ odgoj se ne koristi za odraslu, zrelu i razumnu osobu. Obično se taj pojam koristi za biljke i životinje, pa čak i za čovjekovo tijelo, ali u starim vjerskim tekstovima ne nalazimo da se taj pojam koristio za dušu. Kada Gospodar vodi svoje poslanike putem napretka koristi riječ uputa. “Reci: “Mene je Gospodar moj na pravi put uputio, u pravu vjeru…” (Enam, 161) Ovaj izraz (uputa) ima posebnu srodnost sa blagoslovljenim mjesecom razmazanom. U časnom Kur’anu postoji ajet koji direkto govori o mjesecu ramazanu. U tom je ajetu pojam upute spomenut tri puta na tri različita načina. "U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je UPUTA ljudima i jasan dokaz UPUTE i razlikovanje dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, - Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -, da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vas je UPUTIO, i da zahvalni budete." (Bekare 185) Uputa je riječ koja u sebi obuhvata sve suptilnosti koje Gospodar ima u relaciji sa Svojim robom. Koliko je Gospodar blag, mudar, obaviješten o svom robu shvatit ćemo ako se pobliže upoznamo sa ovim pojmom. Vidjet ćemo kako milostivi Gospodar upućuje svoje robove. Ako želimo da shvatimo Božiji jezik trebamo shvatiti kako Bog nas upućuje. Mi smo od strane Gospodara uvijek u stanju upute, ali mi to ne razumijemo. Pošto nismo upoznati sa pojmom upute i načinom upućivanja, onda i ne znamo kakav je smisao onih radnji koje Bog radi sa nama. Mi smo vjernici i trebali bi po riječima Imama Sedždžada, a.s. iz svakog pogleda izvući jednu lekciju. Iza svakog pogleda treba stajati pouka. Opisujući vjernika on kaže da je njegov pogled usmjeren na uzimanje pouke. Prva zbilja koju trebamo shvatiti na ovom svijetu je upravo to pitanje. Znači, svako treba da se zapita: šta Allah sada radi sa mnom? Šta želi od mene? Šta mi želi pokazati? Bog je u stalnom odnosu sa robom. Svakim događajem On priča sa robom, a mi trebamo shvatiti šta nam On govori.

01.05.2020.

Šta Bog voli da Mu donesemo?

Kada odlučimo da krenemo u predvorje Božije milosti nećemo ići praznih ruka. Čak i kada hoćemo posjetiti običnog prijatelja ponijet ćemo nešto kao znak pažnje. Obično nosimo nešto što naš prijatelj voli i što nema. Isto tako ćemo i Stvoritelju ponijeti ono što On nema i što voli. Zar postoji nešto što Bog nema, a mi imamo?! BOG NEMA SLABOST, NEMOĆ, SIROMAŠTVO, NEDOSTATNOST, NESAVRŠENOST I POTREBITOST KOJU MI IMAMO I VEOMA VOLI KADA MU SA TIM DOĐEMO NA VRATA I POKUCAMO. Tek kada donesemo prazne posude svojih bića i zamolimo Ga da nam ih napuni On će to vrlo rado i učiniti. Ramazan je najbolja prilika za to jer smo u ovom mjesecu Njegovi gosti i obilno daje.

30.04.2020.

Zašto su neka lica na Kijametu crna, a neka bijela? (osvrt na 106. ajet sure Ali Imran)

Isto kao što svijet prirode, odnosno cjelina koju sačinjavaju nebesa i Zemlja ima svoju nutrinu isto tako i božiji zakoni imaju svoju nutrinu. Tako Svevišnji Gospodar spominje Kijamet naspram Ovog sijeta kojeg naziva “spoljašnjost” dok je Ahiret unutrašnjost. Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni. (Rum, 8) Iz ovog ajeta postaje jasno da je Ahiret unutrašnjost ovoga svijeta. Ako je Ahiret unutrašnjost ovoga svijeta, onda će na Ahiretu će se očitovati i pokazati čovjekova unutrašnjost i sve ono što se nalazi u njemu. Časni Kur’an kaže da će jedna skupina na Sudnjem danu biti proživljena svijetlog lica dok će druga tamnog. Bijela ili tamna koža odnosno svijetlo ili tamno lice na ovom svijetu nije pokazatelj vrlijednosti ili prednosti. Islam kaže da ni jedan bijelac nema prednost nad crncem, osim po bogobojaznosti. Kada je Poslanik, s.a.v.a. osvojio Mekku dostavio je cijelom svijetu poruku da ni jedan bijelac nema razloga za ponos nad crncem. U principu niko se ne može ponositi nad drugim osim po bogobojaznosti, a bogobojazan čovjek je najskrušeniji čovjek. Bijelo ili crno lice na dunjaluku nije pokazatelj savršenstva. Veliki broj ljudi je imao želju da bude Poslanikov mujezin. Žudili su da se nekako popenju na krov Ka’be kao mujezin, ali Božiji poslanik je tamnoputom Bilalu iz Abasinije naredio da uči ezan i da bude prepoznat kao mujezin kojeg je Poslanik odabrao. Dakle, bijelo ili crno lice na ovom svijetu nije pokazatelj neke vrline, ali bijelo ili crno lice na Ahiretu je pokazatelj časti ili poniženja. U Kur’anu se kaže da će jedna skupina biti proživljena svijetlog, a jedna tamnog lica. To znači da će nutrina tih ljudi tamo biti očitovana. "Na Dan kada će neka lica pobijeliti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se: “Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali!” (Ali Imran, 106) Oni kojima je nutrina crna na Sudnjem danu će imati crna lica, dok će oni kojima je nutrina svijetla i blistava biti proživljeni svijetla lica. To je zato što je Kijamet svijet batina (unutrašnjosti). Zato kada Uzvišeni u ajetu stavlja Kijamet naspram dunjaluka kaže: Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.(Rum 8) Ahiret se postavalja napram Dunjaluka koristeći izraz spoljašnjost iz čega se da zaključiti da je ahiret unutrašnji svijet ili svijet batina. Ovo ne treba da izaziva čuđenje kod čovjeka jer se sva razmišljanja i sve namjere očituju na našim licima. Neke tragove naših razmišljanja i namjera Svevišnji Gospodar nam pokazuje još na dunjaluku kako bi nam bilo jasno da namjere i misli ostavljaju traga na našem licu. Zašto čovjek kada nešto kaže i postidi se zbog tih riječi odmah pocrveni u licu? Ta misao i percepcija su ti koji čine njegovo lice crvenim. Ako neko kaže neku neistinu i ne shvati da je rekao neistinu lice mu neće pocrveniti. Međutim, ako shvati postidit će se. Ta percepcija i to shvatanje – što je ustvari unutrašnji doživljaj – očitovat će se na njegovom licu i ono će pocrveniti. Ukoliko se neko prepadne ili ostane zaprepašten nad nečim strašnim, znanje o postojanju nečeg takvog ostavit će traga na njegovom licu i on će problijedit. Jasno je da misao ili namjera koje su povezane sa unutrašnjim svijetom čovjeka čine lice crvenim ili blijedim. RUŽNE NAMJERE ČINE ČOVJEKOVO LICE CRNIM, A LIJEPE SVIJETLIM I PROSVIJETLJENIM. Svevišnji Gospodar koji pokriva mahane kod ljudi (Sattaru-l-ujub) na dunjaluku je prekrio prave izraze ljudskih lica i nije dopustio da se nutrina pokaže. Jedna skupina ljudi koja se uzdigla u duhovnosti može na osnovu nutrine vidjeti spoljašnjost. Oni znaju čija lica su svijetla, a čija tamna. Takvi ljudi vide neke osobe koje kad pričaju iz usta im izlazi vatra. Onim osobama koje su ogrijezle u grijehu iz usta stalno izlazi vatra. Marhum Mulla Abdu Rezzak Kašani, r.a. jedan je od velikih alima. On kaže: “Kur’anski ajet kaže da jedna skupina jede samo gnoj i ja sam to vidio.” Kur’an kaže: Nema im drugog jela osim pomija (splačina), koju jedu samo grješnici. (Hakke, 36-37) Dakle, vidimo da časni Kur’an kaže da će se jedna skupina pojaviti na Kijametu svijetla, a druga tamna lica. Zato kada peremo lica tokom uzimanja abdesta učimo sljedeću dovu: Bože Ti meni učini moje lice bijelim na dan kada lica budu crna i ne učini moje lice crnim na dan kada lica budu bijela. Zaključili smo da razmišljanje utiče i ostavlja traga na naše lice. Ukoliko bi jedna zmija ili akrep neprimjetno prošao pored naših noga naše lice se ne bi promijenilo i ne bi se vidjeli tragovi straha na njemu. Međutim, ukoliko primjetimo istog trena ćemo problijediti. Strah je percepcija nefsanske prirode. Ta percepcija čini naše lice blijedim. Odluka da se učini grijeh, da se uznevjeruje, da se bude licemjeran… su stvari nefsanske prirode koje lice čine crnim i tamnim s tim da će tek na Kijametu kada se budu očitovale nutrine biti jasno čije lice je svijetlo, a čije tamno.


Stariji postovi

dahr
<< 05/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Najveća ljubav
Ne postoji veći užitak od onog užitka kojeg čovjek doživi kroz ljubav, a ni jedna ljubav ne može priuštiti zadovoljstvo čovjeku kao ljubav prema Gopsodaru i Njegovim prijateljima. Stizanje do vrhunca te ljubavi izikuje malo više vremena i truda.

Kako na čovjeka djeluje sabesjedništvo sa produhovljenim ljudima?
Sabesjedništvo sa produhovljenim ljudima ispunjava cijelo čovjekovo biće pozitivnom energijom. Čovjek koji je sa Bogom nema uznemirenosti, njegovo srce je smireno i toplo kroz sjećanje i zikr i to je ono što čovjeka smiruje i on taj smiraj prenosi na druge.

Najmanji i najveći učinak namaza
Najmanji učinak namaza se ogleda u odvajanju čovjeka od ovoga svijeta, a najveći u spajanju sa Bogom! Najmanji ili minimalni njegov učinak nam daje sam Gospodar i mi smo u toj situaciji poput malog djeteta kojeg silom odvajaju od igračaka, dok najveći ili maksimalni učinak ovisi o nama samima i o tome koliko smo se spremni srčano odvojiti od igračaka. Ako zbilja iskusiš sjedinjenje sa Gospodarom zaljubit ćeš se u namaz.

Šta je osnova našeg odnosa sa Gospodarom?
Osnova našeg odnosa sa Gospodarom zasnovana je na ljubavi. Da nije tako ne bi nam uvjet prihvaćenosti djela bio ihlas, a to znači iskrenost na takav način da skrivamo nijet i namjeru da niko drugi ne vidi osim Njega. Da nije tako ne bi nam uvjet oprosta bilo šapućuće moljenje u dubni noći. Zato treba sa edebom početi ibadete i to na krajnje iskren način kako bismo doživjeli puninu te ljubavi.

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
9662

Powered by Blogger.ba